Ove školske godine, kao i lani, našu je školu posjetio književnik Zoran Pongrašić. Družio se s nama, čitao, odgovarao na pitanja i šalio se. Na pitanja o tome kako je biti književnik, koliko dugo se knjiga piše i kako se književnici međusobno druže, odgovorio nam je na prijateljski i šaljiv način.
Kada i kako ste se počeli baviti pisanjem?
Radio sam u tvornici nekoliko godina pa sam odustao od toga, onda mi je bilo dosadno i počeo sam pisati knjige.
Vaša je supruga također književnica. Smatrate li ju konkurencijom?
Naravno, mrzim ju… Samo se šalim, ne mrzim ju. Ja napišem nešto, ona pregleda , to poslije objavimo, tako mi surađujemo.
Koliko dugo pišete jednu knjigu?
Ovu knjigu 41,5 stupnjeva sam pisao pa sam stao s pisanjem. U međuvremenu sam napisao drugu knjigu, onda sam se vratio njoj i napisao cijelu knjigu. Nakon nekih 5 godina, završio sam napokon tu knjigu.
Kada ste na druženju s drugim književnicima, kako razgovarate s njima o svojim knjigama?
Evo ovako mi razgovaramo na našim druženjima, mislim o knjizi, naravno:
-O čemu ćeš pisati u sljedećoj knjizi?
-Pisat ću o mmmmmmmmmm….
-Aha. A kako će se zvati?
-Mmmmmmmmmmmmm…..
-Baš ti je dobra ta knjiga.
Tako mi razgovaramo da ne bismo oteli ideje jedni drugima.
Nakon tih nekoliko kratkih pitanja, književnik nam je pročitao neke pomaknute i drugačije bajke o Crvenkapici i Trnoružici što nas je nasmijalo. Objasnio nam je kako on ne voli bajke jer sadrže previše strašnih, horor dijelova. Nakon tih priča, ispričao nam je vic:
-Znate što je dobro kad ste književnik?
-Dobijete besplatnu Cedevitu!
Na kraju druženja potpisao je knjige koje nam je poklonio te se slikao sa školskim novinarima. Bilo je ovo književno druženje u kojem smo svi uživali.
J. Đurinić, M. Pranjić, 7.b